BLUEGRASS

Mandoline su žičani trzalački instrumenti koji se susreću u brojnim oblicima i veličinama, ovisno o periodu i stilu glazbe u kojem se pojavljuju.
U 18. stoljeću je mandolina bila jedan od najpopularnijih instrumenata u Italiji i Francuskoj. Tada se pojavljuje napolitanska (napuljska) mandolina koja ima 4 dvostruke metalne žice ugođene na kvintu. Tijelo ove mandoline karakterizira ravna prednja ploča, te zaobljen stražnji dio tijela, što ju čini vrlo specifičnom i po čemu podsjeća na lutnju. Iz ovog oblika mandoline razvio se i njezin današnji standardizirani oblik. No, u istom periodu mandolina postaje sve popularnija i u Austriji, privlačeći pozornost čak i skladatelja klasične glazbe pa ju možemo susresti i primjerice u djelima Vivaldija, Mozarta i Beethovena.
Pored navedenih, specifične su i portugalske mandoline, koje svojim izgledom odudaraju od prethodno spomenutih jer zadnja strana instrumenta nije zaobljena, već ravna. Takve mandoline često susrećemo i kod hrvatskih majstora glazbalara, pa su specifične i za naše podneblje.
No, mandolina je s vremenom postala i zaštitni znak bluegrass glazbenog stila. S obzirom da se radi o glazbi koja se izvodi u stajaćoj poziciji, a tradicionalna mandolina okruglog zadnjeg dijela trupa je bila nepogodna za takav način izvedbe, došlo je i do promjene oblika tijela instrumenta. Zadnja strana mandoline u bluegrass izdanju također je postala gotovo ravna, a prednja ploča dobila je lagano zaobljen oblik.
Tijelo mandoline je šuplje, a razlikuju se osnovna 2 oblika, a-stil i f-stil. Mandoline a-stila imaju oblik suze (teardrop-shaped), dok f-stil mandoline imaju karakterističan gornji dio trupa u obliku stilizirane drvene spirale. Osim toga, postoje i dvije vrste otvora, klasičan okrugli otvor za zvuk i moderniji koji čine 2 f-oblika otvora, sličnih onima na violini. S obzirom na oblik i spomenute otvore za zvuk, razlikuje se i zvuk mandoline. A-stil mandoline imaju obično puniji, tamniji ton, dok mandoline f-stila imaju svjetliji i probitačniji ton.
U bluegrass glazbi mandolina dolazi u kombinaciji s gitarom, violinom, benjom, kontrabasom te ponekad i dobrom.
Tradicionalni štim mandoline je GDAE, kao i kod violine.

Bendžo je glazbeni instrument afričkog podrijetla i inicijalno je bio instrument koji su robovi donijeli u Sjedinjene Američke Države tijekom 19. stoljeća. Nakon toga je prešao i u Europu, gdje je zbog svojeg interesantnog i specifičnog zvuka s vremenom postao sve popularniji. U Americi se najčešće koristio u duhovnoj glazbi Afroamerikanaca, a tijekom 1940-tih Bill Monroe ga sve više koristi i u bluegrass glazbi. Tako je do 1970-tih postao i glavni instrument country-rock te folk sastava.

Karakterističan oblik bendža čini vrat instrumenta čija duljina može varirati, te tijelo koje podsjeća na tamburin – koža je prevučena preko drvenog okvira kružnog oblika i ona se stezanjem može regulirati.

Najraniji modeli bendža imali su 4 žice izrađene od crijeva, koje su kasnije zamijenile metalne žice, i to ovisno o varijanti instrumenta – od 5 do 9 žica.

Danas se modeli 4-žičanog bendža najčešće susreću u irskom folku i jazz glazbi:

1. Plectrum-bendžo (C-G-H-D štim)
2. Tenor-bendžo (C-G-D-A štim)
3. Irski tenor-bendžo (G-D-A-E štim)

Tenor-bendžo se u jazzu koristi kao ritam instrument pa se na njemu sviraju akordi, dok se u irskoj glazbi koristi kao solo instrument i svira se melodija.

S druge strane, 5-žičani bendžo se najčešće koristi u američkoj country glazbi, a ima dvije podvrste:

1. Bluegrass-banjo (g-D-G-H-D štim)
2. Clawhammer-banjo (g-D-G-C-D ili g-C-G-C-D štim)

U principu se tu radi o istom instrumentu, samo o drugom stilu sviranja. Bluegrass stil sviranja je popularan u country glazbi, u kojoj se svira nekom vrstom potezanja žica vrhovima prstiju. Tu se koriste takozvane plastične ili metalne trzalice (“fingerpicks”) koje se nataknu na vrh prsta. Clawhammer stil se svira također prstima, ali se tu ne koristi “fingerpick”, već se žice trzaju palcem i kažiprstom.

Za 5-žičani bendžo je karakteristično da se najviša žica (chanterelle) ne proteže od vrha vrata, nego tek od 5. praga.